Hrvatskoj kao da je iz nekog čudnog razloga manjkalo političkih događaja u drugoj polovini ove godine. Nije bio dovoljan loše objašnjen bijeg dotad iznimno moćnog premijera Sanadera i izbor Jadranke Kosor kao prve čelnice vladajuće partije i njene vlade; nije dostajao ni rijedak događaj – ostavka ministra (Polančeca), pa ni krivična istraga protiv njegovog bivšeg kolege (Rončevića).
Nije, čini se, dovoljno burno niti to što se oko jednog mnogo moćnijeg sadašnjeg ministra (Božidara Kalmete) množe korupcionaške afere koje na dnevni red sve jače guraju i pitanje njegove političke odgovornosti. Pa ni to što je Ustavni sud odlučio brinuti i brige Vladine ekonomske politike te ustanovio da je od sukoba "harača" s normama socijalne države ipak važnija "stabilnost javnih rashoda Republike Hrvatske". O državnom budžetu, koji je kao rijetko kada razapet između oskudnih produktivnih izvora i velikih korisničkih očekivanja, da i ne govorimo.
Ne, ništa od toga očevidno nije toliko važno da se golema količina javne pozornosti ne bi usmjerila prema letećem cirkusu zvanom "predsjednički izbori". Ne samo da oficijelna kampanja traje duže nego dosad; ona je neformalno otpočela mjesecima prije službenog otvaranja proglašenjem datumā izbora. SDP je provodio pred-izbore za svojeg kandidata. HDZ je kovertiranu odluku o svojemu interno također skuhao čim je otpala nekad 'sigurna' varijanta Sanaderove kandidature. Dva su njegova člana, Vidošević i Primorac, dala prednost vlastitim ambicijama pred članstvom u partiji, a njihov pandan sa SDP-ove strane, Bandić, i od samog je hoću-nećkanja napravio propagandno sredstvo.
U toj sveopćoj živosti kandidati i poneka kandidatkinja su se zanosili i nudili 'programe' zapošljavanja, prevladavanja ekonomske krize, i raznoraznih reformi, sve dok ih budući prethodnik nekog od njih, a sada još uvijek predsjednik Stipe Mesić nije prizemljio porukom da pročitaju Ustav i podsjete se što sve Predsjednik (ne) može. I u medijskim je komentarima uočeno kako se kandidati natječu za prdsjedničku, a po svemu sudeći sanjaju premijersku funkciju.
Dakako, sve su kandidatkinje i kandidati čak i bez pomnije lektire Ustava mogli znati da su stvari koje govore daleko onkraj važećih ovlaštenja predsjednika. Našli su se, međutim, u ra-skoraku između pravno definiranog sadržaja te funkcije i načina na koji se za nju biva izabran. Nakon smrti Franje Tuđmana pod kraj 1999. (slučajno baš na Međunarodni dan ljudskih prava 10. 12.) i izbornog poraza njegove partije te izbora Stjepana Mesića za predsjednika, djelokrug i ovlaštenja te funkcije su u suglasju novog predsjednika i nove parlamentarne većine znatno smanjeni.
Osim uobičajenih samostalnih, uglavnom protokolarnih ovlaštenja (predstavljanja države u inozemstvu, davanja mandata za sastavljanje Vlade, potpisivanja zakona usvojenih u Saboru, imenovanja vojnih zapovjednika itd.), ostala mu je suradnja s Vladom u vanjskoj politici i usmjeravanju sigurnosnih službi. Premda se Mesić protivio tome da demontaža Tuđmanovog "polupredsjedničkog" sistema ode tako daleko da ga pretvori u "fikus", ovo što je ostalo ne samo da nije osnova za ambiciozne programe predsjedničkih kandidata i kandidatkinja, ne-go upravo nameće pitanje koje je dosad bilo zanemareno:
Čemu uopće direktni izbori za takvu poziciju?
Direktni izbori neprimjereni su već i iz jednostavnog razloga ekonomičnosti. Organizirati hiljade biračkih mjesta po cijeloj zemlji i hrvatskim etničkim ekstenzijama zvanima "dijaspora", s biračkim odborima i ostalim tijelima, jest trošak debelo nerazmjeran realnim funkcijama sadašnje predsjedničke pozicije. Oni su, međutim, neprimjereni i politički.
Izbor na direktnim izborima osnova je jake legitimacije, koja odgovara predsjedničkim sistemima. Štogod inače mislili o takvim sistemima, prikladno je da predsjednik Francuske ili SAD, koji sam sastavlja vladu i ima široko polje inicijative i odlučivanja, prođe kao pojedinac izbornu provjeru povjerenja cijelog biračkog tijela. Predsjednik kojemu ustav ne daje praktički ništa od takve vlasti ne mora se ni birati postupkom kakav se provodi za jake predsjednike.
Štoviše, jaka izborna legitimacija formalno slabe funkcije može dovoditi do kojekakvih neočekivanih posljedica. Kada se 2000. i 2001. mijenjalo položaj predsjednika skrojen po Tuđmanovom liku i shvaćanju vlasti, bilo se pokazalo da mnoga ovlaštenja po kojima je on postupao zapravo uopće nisu imala osnovu u Ustavu i zakonima. Imao je s jedne strane snagu izborne podrške većine birača, a s druge parlament i vladu koje kontrolira njegova partija, i mogao je nesputano pumpati predsjedničku moć.
Unatrag gledano, pokazuje se da je uloga Stjepana Mesića u prelaznom razdoblju čišćenja sistema od Tuđmanove autoritarne baštine bila po svoj prilici jedistven stjecaj okolnosti.
Izabran kao autsajder, koji nije bio vezan ni uz jednu od ta-da relevantnih političkih grupacija (SDP-HSLS ili HDZ), on je svoju legitimnost stečenu direktnim izborima mogao založiti upravo za uklanjanje autoritarnog nasljeđa, što se najupečatljivije vidjelo na dvama primjerima: na odlučnom aktu kojim je presjekao pučističke ambicije vojske i političke desnice, kada je penzionirao generale koji su prekoračili svoja zakonska prava, ali i na daleko manje vidljivoj operaciji ukidanje Tuđmanove pretorijanske garde, tj. "Prvog gardijskog zdruga" kojim je Tuđman komandirao mimo bilo kakve vojne hijerarhije.
U takvim i sličnim situacijama jaka pozicija predsjednika dobro je došla kao sistemska poluga za mijenjanje samog sistema. Ali nikada ne treba zaboraviti da se to događalo zahvaljujući stjecaju okolnosti u kojem je za predsjednika izabrana upravo osoba takve političke orijentacije i osobne odlučnosti. Što bi se dogodilo da je 2000. godine predsjednikom bio postao Dražen Budiša možemo samo nagađati, ali ako se Račanovoj notornoj kolebljivosti i (doduše vještom) taktiziranju doda Budišina ideologijska bliskost nacionalizmu prije nego liberalnoj demokraciji, nije tako teško zaključiti da bi više elemenata Tuđmanovog režima bilo sačuvano.
U najmanju ruku zbog toga što bi se vladajućoj koaliciji lako dopalo zadržati više poluga vlasti pod vlasti-tom kontrolom. No, i ovako kako je ispalo pokazalo se da zadržavanje izvršnih ovlaštenja predsjednika, makar i u suradnji s Vladom, nije dobro. "Sukreiranje" vanjske politike s jedne, a 'zajedničko' usmjeravanje sigurnosnih službi i imenovanje njihovih čelnika s druge strane, uglavnom je završavalo bilo u blokadama, bilo u međusobnoj trgovini funkcijama, pa je Stipe dobivao mogućnost instalirati ovog ili onog ambasadora, dok bi Ivo zauzvrat dobio neke druge, a sve to i u kombinaciji s mjestima šefova generalštaba ili obavještajnih službi.
Premda na otužnoj hvatskoj političkoj sceni može veseliti barem to malo pluralizma što se očitovao kroz takve aranžmane, oni su zapravo pomagali da se zamagli tko je na kraju odgovoran i za dobra i za loša politička i kadrovska rješenja.
Prema tome, za razvoj demokracije i vladavine prava u Hrvatskoj bilo bi bolje da su predsjednički izbori 2000. bili ujedno i zadnji direktni izbori, i da se predsjednika od tada biralo kvalificiranom većinom u proširenom sastavu Sabora (kako više nema dvaju domova, to bi se proširenje moglo osigurati predstavnicima županija), ali i da su mu oduzete sve izvršne funkcije. To što se nekima od nas može sviđati da se predsjednik nonkonformistički protivi prelijevanju crkve u državi i zalaže se za antifašizam ništa ne govori o instituciji i njenim funkcijama, nego o kontingentnom i teško ponovljivom stjecaju okolnosti.
Vidi li itko među najizglednijim kandidatima nešto slično? A čak i ako vidi, kakva je to garancija? Ne može se u beskraj na jednu formalnu funkciju 'delegirati' politički pluralizam i građansko sudjelovanje, koji mogu doći samo odozdo, iz društva.
No, kako smo tu gdje jesmo, moramo pribivati kandidatskoj paradi standardno loših nadomjestaka za kvalitetnu politiku: pozivanju na (vlastito) poštenje, razmetanju vrag zna kakvim sve radnim i ostalim sposobnostima i neutemeljenim obećanjima. I pitati se kojim to trikovima ovako ambiciozni ljudi kane iz tanjušne predsjedničke pozicije iscijediti dostatno zadovoljenje svojih želja.
