Izbori su uvijek dobro vrijeme za pregled društvene situacije i otkrivanje pitanja koja će tijekom kampanje ostati neotvorena, gotovo sakrivena, a najblaže rečeno prešućena... Ili će u svrhu kampanje biti interpretirana na način koji to najbolje odgovara kampanji. Ono što političari nerado spominju ili skrivaju su najčešće ključna pitanja i uzroci društvenih problema.

Kako god bilo, to je tek dio političke kampanje, nije nešto novo i već smo naučeni da su u kampanjama svi dobri, puni obećanja, pošteni i nude nam brda i doline, čak i kad je to očito nemoguće i neostvarivo. Nije niti važno, kampanje su takve, a priroda posla nalaže da je važno šarmirati i uvjeriti ljude u ono što se kampanjom nudi, ne nužno to i ostvariti.

Zamislite samo kad bi postojala realna odgovornost za ono što netko obeća u kampanji i kasnije ne ostvari? Pa tko bi u takvoj situaciji uopće želio biti na vlasti? Zato je to posao iz snova, posao u kojem ne morate biti dobri, samo uvjerljivi. Ne morate ga čak ni obaviti, iako ste dobili posao da obavite određene zadatke. U svakoj drugoj struci bi dobili otkaz, no ovdje ipak ne snosite odgovornost...

Odgovornost prema drugima

Dok u političkoj areni, kako to novinari vole zvati, odgovornost i nije najvažnija, postavlja se pitanje društvene odgovornosti, koja se nužno manifestira kroz solidarnost, kroz zajedničko djelovanje i kroz promišljanje društvene, kolektivne dobrobiti, a ne samo osobne. Naravno, tu ne treba gledati usko i razmišljati samo o «nama» (ovdje «nama» označava sve nas koji živimo u Hrvatskoj), već i o širem, regionalnom, pa onda i globalnom kontekstu.

Ovaj gotovo utopistički pogled i zahtjev za solidarnim djelovanjem čini se gotovo nemogućim u svijetu u kojem živimo i njegovom dominantnom sustavu, predstavničkoj demokraciji, u kojoj ipak ne biramo svoje predstavnike, već svoje vladare. Upravo zato je solidarnost i djelovanje koje proizlazi iz nje važno, jer u situaciji gdje nas nitko ne predstavlja, ostaje samo autonomno djelovanje zajednice.
Pogledajmo neka od gorućih pitanja, od kojih su neka isplivala u aktualnoj predizbornoj kampanji, ali i koja su ostala prešućena...

Hrvatska okupacija Afganistana

Možda se nezgodno poklopila odluka američkog predsjednika Obame s aktualnom kampanjom, jer je time neizbježno u nju ubačeno pitanje angažmana hrvatske vojske u Afganistanu, odnosno slanja dodatnih snaga. I dok se to čini relativno nevažnim pitanjem u društvu, barem sudeći po diskusijama koje se vode oko ove vojne okupacije i, htjeli to nazvati tako ili ne, agresije na drugu zemlju, tu se otvara niz pitanja koja su od velike važnosti za nas kao društvo.

U Afganistanu se trenutno nalazi veliki broj stranih vojnika koji su se okupacijom uključili u građanski rat i odabrali jednu stranu s kojom žele surađivati. I, kao u svakom ratu, jedni su teroristi i pobunjenici, drugi su legitimna vlast (iako je nedavno u povijesti te zemlje situacija bila obrnuta). Barem tako kažu mediji, a mediji uglavnom prenose političke poruke vlasti. I predstavljaju ih kao činjenice.

U svakoj dosadašnjoj političkoj diskusiji je izostao pokušaj utvrđivanja stvarnih razloga i potrebe za uključivanjem u rat, dok se kao opravdanje za sudjelovanjem iznose dvije tvrdnje: «mi smo to obavezni napraviti zbog naših saveznika» i «naši vojnici ne sudjeluju u ratnim operacijama».

Naravno, nikad, pa tako niti u očitovanju predsjedničkih kandidata o povećanju broja vojnika u Afganistanu, nije došlo do promišljanja i inicijative koja bi sugerirala pokušaj pronalaženja mirnog rješenja i konkretne civilne pomoći kojom bi se zemlja obnovila, a život ipak postao podnošljivi u zemlji koja se mira niti ne sjeća. Umjesto da savjet i iskustvo potraže među ljudima koji su se bavili izgradnjom mira, obnovom zajednice i uopće uspostavom normalnog života u devedesetima, kad je ova regija proživljavala nemilosrdno iskustvo rata, političari su se okrenuli vojnim savjetnicima i dodvoravanju svjetskim silama, kojima je ipak potrebnija vojna pomoć.

Afganistan je možda najveći primjer zatiranja solidarnosti silom, gdje smo i kao društvo, a onda i država u naše ime (iako nikoga nismo ovlastili da nas zastupa) odlučili biti solidarni s bogatima, moćnima i jakima, a na račun slabih i siromašnih. Takav stav i politika kao da uzor pronalaze u filozofiji Superhika (poznavatelji Alan Forda će znati da je spomenuti anti-junak pljačkao siromašne da bi davao bogatima).

Suditi sirotinji, a ne im pomagati

Upravo na tragu te superhikovske filozofije nalazimo još jedan primjer u međunarodnoj politici. Početkom prosinca u medijima je objavljena vijest kako će zbog sudjelovanja Hrvatske u europskom programu sigurnosti na moru biti moguće suditi somalskim piratima u Hrvatskoj. Dakle, u teoriji, utemeljeno na međunarodnom pravu, uhapšeni pirati bi mogli biti dovedeni u Hrvatsku gdje bi im se moglo suditi.

Iako je ovakav razvoj situacije moguć, teško da će do njega doći, no ono što upada u oči je da nitko nije niti pomislio na to kako je do svega ovoga došlo. Ne do mogućnosti suđenja u Hrvatskoj, već pojave piratstva u Somaliji, koja još jedna u nizu ratom razorenih zemalja, a u kojoj je sirotinja, mahom ribari, odlučila na gumenjacima i ručnim oružjem otimati brodove bogatih zemalja, jer nemaju od čega živjeti!?

Kad malo bolje razmislite, možete li se sjetiti situacije gdje su ti «pirati» nekoga ubili ili da na kraju nisu pustili brod? Znamo li uopće što se događa u Somaliji i zašto ti ljudi to rade? Znamo li što ti  veliki brodovi rade u tom dijelu svijeta? Prevoze teret? Ili bacaju toksični otpad, kao što to čine neki talijanski brodovi?

U društvenoj situaciji kad je naš osobni interes ispred svega ostalog, ljudski životi, okoliš, cijele kulture, ratovi, sve to prestaje biti važno ako o tome ovisi naša dobrobit. Gotovo da uopće ne razmišljamo o posljedicama našeg načina života, gdje je ponekad tek minimalan angažman potreban da se pokrene djelovanje čiji će se učinak osjetiti i u tako dalekoj i mnogima posve nevažnoj Somaliji. Ne želim biti patetičan, ali ti ljudi nisu sami sebe doveli u situaciju u kojoj se nalaze i ne možemo im zato jednostavno odlučiti suditi jer su odlučili preživjeti.

Studenti, radnici i humanitarne akcije...

Kad pogledamo bliže, u našoj najneposrednijoj okolini, jedine stvarno vidljive inicijative solidarnosti su akcije koje poduzimaju studenti i radnici, iako je solidarnost za mnoge u društvu još uvijek riječ koja se poput psovke prevaljuje preko jezika, no tragovi solidarnosti su ipak vidljivi.

Zastupnici ideologije liberalnog tržišta su vjerojatno bili užasnuti odgovorom inače šutljivog društva na neke od poteza koje su radnici i studenti povukli. I dok su studenti ipak uzeli aktivniju poziciju i pokazali da je moguće ustati u obranu svojih interesa i potreba, radnici, predvođeni sindikatima, često su uzimali ipak manje aktivnu ulogu stavljajući se u ulogu žrtve, do te mjere da su posljednjih mjeseci uglavnom štrajkali glađu. Studenti su i tu pokazali solidarnost, jasno i glasno dajući podršku radnicima, ali i model organizacije (neposrednu demokraciju) kojim bi radnici ipak uzeli stvar u svoje ruke i ne bi ovisili isključivo o dobroj volji «socijalnih partnera».

I dok se ne odmaknemo od te koncepcije žrtve pa onda i raznih humanitarnih akcija koje stvaraju privid solidarnosti jer samo «krpaju» društvene probleme, a ne pronalaze rješenja za svoje stvarne uzroke, problemi će ostati i samo će se gomilati. Tu niti jedna humanitarna akcija neće pomoći pa čak niti stotine njih tako popularnih u prosincu.

 Sudeći prema broju humanitarnih akcija ponekad bi mogli pomisliti kako je besmisleno pozivati na solidarnost u društvu koje uvijek nešto skuplja i pomaže nekome, međutim, iako je to nekima jedina mogućnost da prežive, pojedinačni slučajevi su tek to, a stvarna rješenja moraju biti sveobuhvatna da bi uistinu bila učinkovita.

Osvrnemo li se na proteklu 2009. godinu čini se da društvu polako postaje jasno da su borbe za pojedina prava povezane te da uspjeh tih borbi ovisi o sagledavanju ukupne društvene situacije i solidarnost između različitih aktera, jer bez toga niti jedno pravo u prošlosti nije izboreno. Upravo kroz svakodnevnu prisutnost u društvu solidarnost se ugrađuje u njegove temelje i umjesto prostora gdje živimo jedni pokraj drugih, društvo postaje zajednica u kojoj živimo jedni s drugima.