Čini se da je ipak big business vrlo umješno kidnapirao diskurs klimatskih promjena i sada putem njega preusmjerava sva raspoloživa razvojna i humanitarna sredstva ne bi li to reduktivno nazvao solidarnom borbom protiv klimatskih promjena u zemljama u razvoju.

Vedran Horvat, Kopenhagen/Zagreb

Nakon prvog tjedna pregovora u Kopenhagenu  sve su tanji izgledi da klimatski summit u Kopenhagenu rezultira sa prihvatljivim okvirom i pravno obavezujućim globalnim dogovorom između bogatih zemalja  (uglavnom Sjevera),  rastućih ekonomija poput Kine, Indije, Brazila i Meksika i tzv. zemalja u razvoju.  Bogati je Sjever napravio posljednjih dana i otvoreno oštru distancu prema optimističnim najavama koje su se projicirale u početku na Kopenhagen,  i sada se, djelomično i zbog neuspjeha Obamine klimatske politike (zakočene Senatom), ponovo povlači, zatvara i ignorantno okreće glavu od svoje vlastite odgovornosti prema zemljama Juga koje - i trebaju i traže - stotine milijardi dolara za adaptaciju na klimatske promjene u idućem desetljeću. 

Klimatska pravda – sada i ovdje!

Povijesni summit na kojem jedni zahtijevaju klimatsku pravdu, i to odmah,  u Kopenhagenu, kroz regulaciju novog pravednog klimatskog režima – a drugi izbjegavaju svaku mogućnost da prihvate svoju odgovornost i  koriste diskurs klimatskih promjena kako bi se riješile konkurenata tj. rastućih ekonomija – ušao je sa ponedjeljkom u svoj drugi tjedan, a paralelno sa time raste i količina političkog pritiska.

Na brojnim frontovima, u stotinama najzabitijih kutaka Bella centra (gdje se održava COP 15), stvaraju se i brišu što privremene što trajnije pogodbe između različitih delegacija, lansiraju spinovi koji se sutra zamjenjuju novima, sve da bi proces pregovora učinili što manje jasnim, transparentnim i jednosmislenim. Naravno, nekoliko kilometara dalje, na Klimate Forumu koji okuplja stotine nevladinih organizacija i civilnih grupa širom svijeta, čuju se potpuno druge poruke, zahtjevi za solidarnim i pravednim klimatskim dogovorom koji bi pitanja resursa ostavio izvan sfere tržišta i privatizacije. A upravo to na mala vrata, i sa ukidanjem Kyota, pokušavaju postići neki u Kopenhagenu. 

Polarizacija je zaoštrena i očita, zapadne zemlje ujedinjene su u tome da očuvaju svoj komoditet i da podignu novi zid spram Juga, zid koji ne bi priznao niti solidarnost kao temeljnu vrijednost, nego onaj kojeg sadašnji ekonomski sustav vidi kao novu nišu za razvoj; onaj koji upravljanje resursima (a pogotovo atmosferom) pretvara u pitanje tržišta, prevodi ih sve redom u tržišne mehanizme, u  stotine milijardi dolara novih poslova, investicija i  'dealova'.

Možemo već sada konstatirati; veliki je bussiness uspješno oteo klimatski diskurs, a klimatske promjene koje su same rezultat neodgovornog upravljanja resursima i odraz paradigme beskonačnog rasta, sada su se, još jednom, pokazale kao savršen odgovor na financijsku krizu. Klimatska je kriza tako, da učinimo paradoks jasnijim i većim, postala izlaz iz financijske krize, a izvjesna je i velika opasnost da će kapitalizam u Kopenhagenu teatralno obući novo, zeleno odijelo.

Neoliberalni se sustav tako opet pokazuje iznimno vitalnim i inovativnim, pretvarajući klimatsku krizu u tržišni proizvod i stavljajući uloge u vidu ljudskih sudbina, ali i sudbina nekih država – na tržište!
Utoliko su oni koji su donedavno poricali klimatske promjene sada i službeno potvrdili: da, priznat ćemo ih, ali ako to sada učinimo, onda ćemo od njih imati i korist. 

Sada klimatska kriza nudi cijeli set novih tržišnih mehanizama koje bi trgovanje stakleničkim plinovima – a utoliko i atmosferom kao jedinim planetarnim resursom – privatizirale, komercijalizirale – pretvorile u tržišnu vrijednost.  Oni koju su proteklih nekoliko desetljeća formirali zeleni diskurs o klimatskim promjenama sada su u poziciji da ga samo tako isporuče velikom bussinessu.

Bez premještanja moći, bez smjene aktera. Upravo zbog toga što postoji opasnost da se zelena revolucija ne dogodi potrebno je povećati pritisak da se taj scenarij ne bi dopustio. Nikako tiho i nikako bez otpora.

Između zelenog kapitalizma i katastrofe

To ujedno znači da, ako Kyoto u Kopenhagenu bude ubijen, i ako ga ne zamjeni novi -  pravno obavezujući i globalno pravedan - klimatski režim, od velike transformacije ekonomskog sustava koji smo zagovarali ništa neće biti.

Možda bi naime takav dogovor u Kopenhagenu otvorio vrata za tehnološki Green New Deal, možda bi ekonomija uistinu i dobila nešto zelene boje; ali sve sa pravom cijenom, sve sa tržišnom vrijednošću kao rezultatom trgovanja ugljen dioksidom – dakle, bez korjenite promjene, upravo suprotno, daljnjim produbljenjem krize i mogućnosti sukoba.

Preusmjerenje financijskih tokova u čišće i zelene tehnologije tako se, zaista, može dogoditi nakon Kopenhagena, no hoće li tim procesom upravljati oni koji su ga gradili? Hoće li u taj proces biti ugrađeni principi pravednosti, solidarnosti i transparentnosti. Delegatima tridesetak najrazvijenijih zemalja koji u Bella centru ovih dana skiciraju nove dogovore takav koncept vjerojatno nije zanimljiv. 

Čini se da je ipak big bussiness vrlo umješno kidnapirao diskurs klimatskih promjena i sada putem njega preusmjerava sva raspoloživa razvojna i humanitarna sredstva ne bi li to reduktivno nazvao solidarnom borbom protiv klimatskih promjena u zemljama u razvoju.  U tom smislu,  niti EU, niti SAD, Japan ili Rusija ne nude nova, svježa sredstava u borbi protiv klimatskih promjena manifestirajući tako političku volju i pokazujući neki oblik vodstva.

K tome, te iste mjere niti će smanjiti siromaštvo, niti smanjiti nepravednost, a niti povećati demokratski legitimitet tako donesenog ugovora. Stoga, potrebno je postaviti još ovih dana pitanje, što je supstanca ugovora kojeg ćemo, bar u nesavršenoj i gruboj formi, dočekati kroz koji dan?

Ne samo da se na velikom ispitu u Kopenhagenu nalazi solidarnost, pod velikim je upitnikom i smjer kojim će čovječanstvo željeti krenuti. Velika transformacija koja bi podrazumijevala fundamentalni zaokret u razumijevanju života i odnošenju spram resursa, ali i spram drugih ljudi na planeti, sa klimatskim dogovorom koji se trenutno sprema ne može uspjeti.

Tim više što ćemo umjesto 'green new deala' završiti u 'green washu' , budući da će takav redukcionistički odgovor na klimatsku nepravdu, koji rješavanje samog uzroka problema svodi na financiranje adaptacije (po mogućnosti kroz vlastite firme i izvoz tehnologija razvijenih 'kod kuće'),  biti tek privremeni kozmetički zahvat koji neće omogućiti smjenu aktera niti prijenos moći i njenu bitno drugačiju raspodjelu.

No vođeni idejama beskonačnog rasta – i profita – sadašnji tvorci dogovora u Kopenhagenu ne pokazuju ni odgovornost prema nadolazećim generacijama i svijetu koji će – ili neće naslijediti – tim više otvarajući prostor za međugeneracijske sukobe kao novi prostor i novu liniju političke borbe. No prije toga, životi nekih otočnih i afričkih zemalja još su ugroženiji, i njihovo spašavanje je još urgentnije, njihov će opstanak biti već definiran tokom idućih nekoliko desetljeća. 

Umjesto pravednog dogovora, novi zid

Tako se u Kopenhagenu umjesto novog dogovora trenutno gradi zid, zid spram onih koji ugrožavaju zapadne privrede, zid spram onih koji traže odštetu, vraćanje duga i ravnomjerno podnošenje tereta. Zapad na to odgovora tek površno, škrto birajući novčiće iz vlastite blagajne, dok sva stečena bogatstva i neodgovorno upravljanje resursima utemeljeno na projekcijama beskonačnog rasta ostaju na sigurnom. 

Zbog toga, takav se scenario ne smije dogoditi i potrebna je svaki mogući pritisak i svaka smislena intervencija da preusmjeri ovaj proces u smjeru dogovora koji bi – ili produžio mandat Kyotu (drugi period) – ili za sve tri skupine zemalja ponudio održiva i prihvatljiva rješenja.  Da bi se u tom smjeru postigao rezultat, od razvijenih se zemalja očekuje da probiju led i prve naprave ustupak. No gotovo da je nevjerojatno da će se to dogoditi.

Prema posljednjem papiru koji je UNFCC objavio u petak, do 2050 svijet bi u odnosu na 1990. godinu trebao smanjiti emisije za barem 80%.  Indikativno je da je prije nekoliko dana i Bruxelles iz svojeg budžeta izdvojio 'tek'  7,2 milijardi eura kojima će u iduće tri godine pokušati pomoći zemljama Juga da financiraju svoju adaptaciju. I dalje, to je  tek trećina u početku najavljenih sredstava.  A sa kojim pozicijama se Hrvatska pojavljuje u Kopenhagenu ? Nimalo prihvatljivim i pomalo bizarnim. Čak i sa ovako škrtim i razočaravajućim ulaganjima u adaptaciju, Europska Komisija se obavezuje smanjiti emisije za  najmanje 30% do 2020. 

Hrvatska, bar na razini državne reprezentacije, je već poznata kao ljubiteljica trgovanja ugljičnim dioksidom (carbon offset), CDM-a (Clean Development Mechanism) i CCS-a (Carbon Capture and Storage), a pored toga i iznimno konzervativna u oblikovanju energetske strategije za svoju budućnost (nuklearna i ugljen), sa takvim backgroundom u Copenhagenu opetovano zahtijeva  iznimku u odnosu na baznu godinu iz 1990. te povećanje emisija za 6%. 

Na današnjoj konferenciji za novinare njemačka nevladina organizacija Germanwatch objavila je rezultate Climate Change Indeksa koji indikativno dokazuju i strelovit pad rejtinga Hrvatske na nekoliko platformi, prvenstveno u svojem pozicioniranju u odnosu na poštivanje ciljeva Kyota ali i kroz oblikovanje svoje energetske strategije.

Stajališta Hrvatske našoj su zainteresiranoj javnosti teško dostupna ili nepoznata i zaista bi od koristi bilo kada bi svi oni građani koji žele novi klimatski ugovor utemeljen na pravdi i solidarnosti  mogli saznati na koji način će Hrvatska u tome sudjelovati?

Primjer dvogodišnjeg mandata u UN Vijeću sigurnosti koji se bliži kraju u svakom slučaju nije smjer koji bi to podržavao budući da se svrstavanje uz najjače, EU, SAD i Rusiju i njihove trenutne zahtjeve, nikako ne može smatrati dovoljnim naporom i našim ulogom u borbi za što pravedniji klimatski ugovor. Solidarnost sa zemljama u razvoju u ovom slučaju daleko je prihvatljivije rješenje, no nažalost, i gotovo nevjerovatno!