Nema sumnje, postoje 'vrijednosti i problemi' pretjerano istaknuti u predsjedničkoj predizbornoj kampanji, kojima se tendenciozno ranjavaju oči i uši (i ako je ikako moguće) srca birača, jer o njima se trubi na široko, i zbog njih se rasipa novac manifestnih i okultnih donatora na veliko.

Jednako tako, postoje i neka druga pitanja koja su tek ovlaš dotaknuta ili nisu uopće, a svojim značajem to nipošto ne zaslužuju. Jer, da je bilo političke hrabrosti koja bi raskrstila s apliciranjem dnevno-političkih doza vazelinskih lubrikatora – uvlačenja, po naški – takva bi pitanja nesumnjivo izbila u sam vrh predizborne ćakule. Žalosno, ona se elegantno trapavo zaobilaze i zanemaruju te, naposljetku, zapostavljaju na uštrb onih tema na koje nacija refleksno luči slinu i bez prisustva hrane nalik psima u Pavlovljevom pokusu.

Za razliku od prve polovine prošlog stoljeća u kojemu je prema H. Arendt, ako još uvijek štima politološka memorija potpisnika ovih redaka, ondašnji svijet totalitarnih režima postao svijetom uvjetovanih refleksa, u kojem je pojedinac tonuo u bezličnu masu paraliziranu strahom do te mjere da bi izgubio svaku slobodnu inicijativu, svijet prvog desetljeća novog stoljeća paraliziran je ne strahom nego ponajprije spin-huncutarijama i raznim drugim medijskim marifetlucima do te mjere da psi sveudilj luče slinu kad god se začuje zvuk zvona s perona politike. 

Stoga, kada bismo zaigrani, puke demonstracije radi, nasadili jedan do drugoga i prilagodili slogane medijski najzastupljenijih predsjedničkih kandidata u naoko suvislu misao bez nekih tvrdih semantičkih kriterija, ona bi, moguće, izgledala ovako: Europsku i ponosnu Hrvatsku, pravdu u Hrvatskoj, elem, budućnost, koja je naš posao, pače ono što Hrvatska zna i može, donijeti vam može samo čovjek kojeg nitko ne drži u šaci, odnosno treći hrvatski predsjednik.

Uz zrno analitičkog duha, iz tih bi se izmoždenih stereotipova dala ekstrahirati poruka o mogućnosti ponovnog procvata našega kolektivnog trupla tkivo kojega su izjeli i usmrdili koruptni crvi, slika neuprljanih kandidatskih vertikala čojstva, kao i vizija budućnosti koju ćemo sami (uz malu pomoć njih) biti sposobni kovati; sve u svemu jedan uvlakački power to the people koji najbolje odražava oskudne dosege idejnog repertoara sloganoklepaca. Ipak, oprez!, jer, priprostost značenja takvih poruka može u prvi mah zavesti neupućene.

Imajući na umu pretežite ognjištarske vrijednosti u domaćem nam elektoratu koji tradicionalno neizlječivo gravitira (prema čemu drugom ako ne) tlu, i na stranu od katedarskog prezira, poruke dizajnirane na ovakav način ispod svih sirovih oblatni u koje su nafilane, mogu predstavljati, i najčešće jesu, snažan i efikasan komunikacijski usadak u vijuge elektorata.

Zahvaljujući još uvijek živom oćutu zemlje kao pra-elementu vitalističkih sokova, posvemašnjoj nezainteresiranosti za građansko sudjelovanje u demokratskoj preobrazbi društva, nekritičnoj receptivnosti za odaslane poruke s političkih olimpa uz obilje atraktivne površnosti koja uvijek plijeni dubinom svoje plićine, te oportunim stavovima kandidata po mjeri popularnog sentimenta, u predizbornom su diskursu ostala nedotaknuta i neraspravljena neka izuzetno značajna pitanja. Globalne klimatske promjene, primjerice.

Većina predsjedničkih kandidata u svojim programima ima tek reda radi natuknuto, odnekud valjda prepisano, pet-šest riječi o potrebi zaštite okoliša i održivom razvoju. Neki čak ni toliko. Nije nikakvo čudo da predsjednički kandidat HDZ-a Andrija Hebrang sukladno konzervativnom defaultu u svojem programu vergla o promicanju tradicionalnih vrijednosti, domovinskom ratu, nacionalnom ponosu, dijaspori i Hrvatima u BiH, s posebnim naglaskom na Crkvu i obnovu duhovnih vrijednosti.

Potonje svakako stoji jer valja nam priznati nepobitnu činjenicu da je, kako reče jedan aforističar - u Hrvatskoj blizu 90 posto katolika; ostali su vjernici i ateisti. Zato, naravno, treba „zaštititi ugovore o financiranju crkve i povratu njezine imovine“.

S ustima punim zemlje i križa posve je razumljivo da se HDZ-ov kandidat ne može još baviti i klimatskim promjenama pride. Uostalom, dođe li do klimatskog najgoreg on će na raspolaganju imati zajednicu uvedenika u misterij iskupljenja koja neprekidno, 7/24, drži otvorenim komunikacijske kanale s celestijalnim i transcendentnim; čemu onda frka? Nisu li oni već odavno apsolvirali eshatologiju?

Čudno je međutim da kandidatkinja HNS-a Vesna Pusić u svojem programu koji odiše drukčijim svjetonazornim vrijednostima, počevši već od prve stavke naslovljene „Stalna zaštita i briga o ljudskim pravima svakog pojedinca i građanina“, nije ni jednom riječju spomenula problem klime, što uveliko čini suspektnom njezinu izjavu da „ sljedeći hrvatski predsjednik mora biti spreman i sposoban odgovoriti na nekoliko ključnih izazova čije vrijeme upravo dolazi ili je već stiglo“.

Ne spadaju li među te izazove i klimatske promjene koje su odnedavno i SAD uvrstile na popis prijetnji nacionalnoj sigurnosti tako da se na globalno zatopljenje od sada gleda kao službenu prijetnja koju će planeri iz Pentagona uvrstiti među prioritete u zaštiti nacionalne sigurnosti. 

Čudno je da baš ona, koja je svesrdno majčinski privila uza se pentagonsko nedonošče zvano NATO, žustro derogirajući prošle godine i samu pomisao o referendumu, ne zna što se friško zbiva s one strane bare u izvjesnom peterokutu namijenjenom, kao što znamo, promicanju ljubavi i milenijskog bratstva među narodima. Doduše, može to ona saznati i bez Pentagona, i sarkazma. Cijeli svijet bruji o tomu.

Kandidat SDP-a Ivo Josipović, koji je za razliku od nje potpisao prošlogodišnji zahtjev za spomenutim referendum, ne smatrajući pristupanje Hrvatske NATO-u isključivo „leadership odlukom“, jer „ političari nemaju pravo o takvim pitanjima odlučivati sami“, jedan je od rijetkih predsjedničkih kandidata (ako ne i jedini) koji je javno izrekao nekoliko rečenica u vezi s klimatskim promjenama.

U razgovoru koji je u organizaciji 'H-alterove' redakcije, održan između aktivistica i aktivista civilnog društva i njega, kao SDP-ova predsjedničkog kandidata, Josipović je objasnio da nije ekspert za klimatske promjene ali da je čitao o štetnim posljedicama i perspektivama, i da barata informacijama na laičkoj razini. „Postoji puno područja o kojima mi, koji se natječemo za mjesto predsjednika Republike, ne znamo puno“, dodao je, „i tu vidim funkciju civilnog društva“. Tako on to, kratko, s naglim završetkom.

Temeljem naprijed iznijetog ispada posve očekivano da se nitko od medijski najeksponiranijih  predsjedničkih kandidata nije odredio glede UN-ove konferencije u Kopenhagenu o klimatskim promjenama, koja se preklapa s kampanjom, niti o blamaži Hrvatske koju je, „globalno civilno društvo“, proglasilo najgorom državom na svijetu u klimatskim pregovorima, dodijelivši joj nagradu pod nazivom Fossil of the Day, nekoj vrsti ekvivalenta Zlatne maline u svijetu filma.

Za jedan od filmskih uradaka koji je dobio ovogodišnju Zlatnu malinu, M. Myersov Love Guru, kritičar NY Timesa napisao je da predstavlja „najgore iskustvo, nakon kojeg se pitate hoćete li se ikada više smijati“. Superlativ 'najgora' nakeljen Hrvatskoj, posebice kada je prokazan pod svim reflektorima svijeta - u Kopenhagenu gdje se nitko bogme ne smije - zaslužio je makar jednu usputnu referencu sa strane predsjedničkih kandidata.

Ali nije, jer oni najvjerojatnije i ne znaju da je taj hračak „nagrada“ za stav Hrvatske da joj se dopusti povećanje emisija od 6 posto do 2020. godine za razliku od većine država svijeta koje su najavile smanjenje od 20 posto i više.

Zato oni i dalje kandidatski oholo stoje postrance od svih tih ponižavajućih eventa, jagmeći se sada kao i prije za nagrade u stajlingu, namještajući poluprofile za jumbo-plakate, brojeći jedni drugima (tajne) kune, japajakajući, mlatarajući, vrijeđajući i (premijerski) obećavajući, kao da je Hrvatska otok, otočić, nedođija..., kao da nas sinje more preplaviti nikada neće neće, i kao da nas u vezi s tim do 2070. ne očekuje gospodarski slom i masovno širenje kroničnih i zaraznih bolesti, kako nam je to u veljači ove godine najavio Yuri Afanasiev, stalni predstavnik UNDP-a u Hrvatskoj. 

Neće njih osobito pogoditi ni rezultati Climate Change Indeksa njemačke nevladine organizacije Germanwatch  koji zorno prikazuju strmoglavo srozavanje rejtinga Hrvatske, zbog nepoštivanja Protokola iz Kyota i zalaganja za glupavu, nazadnu energetsku strategiju.

Ispada tako da Hrvatska i njen doprinos u smanjivanju emisija CO2 nije njihova briga, kao da nitko od njih neće već početkom sljedeće godine zasjesti pod lišće fikusa ili bodlje kaktusa na Pantovčaku, i susresti se s tim problemom. Možda oni mniju poput SDP-ova predsjedničkoga kandidata da je to bogom dana prilika delegirati problem civilnom društvu da ga preuzme na se, a njih rastereti brige zvane klimatske promjene. Sve što zatim trebaju učiniti jest nagraditi civilne aktiviste neobično toplim riječima zahvale kroz usta mjerodavnog ministarstva. Zelena akcija je čula kako ta zahvala zvuči u živo.
   
Ne treba ovdje mudrovati: nije nikakva tajna da je svaka predizborna kampanja usmjerena na motiviranje vlastitih birača te pridobivanje onih neodlučnih. I da se pri tomu rabe svi komunikacijski kanali i alati. Dakle, ovisi o osobnoj procjeni samoga kandidata ili njegova tima na koji će se način predstaviti biračima i koji će set tzv. programskih tema isturati u kampanji za tu svrhu.

Ono što brine je evidentan nedostatak zaokruženih tematskih cjelina u programima kandidata u kojima bi bilo raščlanjeno njihovo razmišljanje o zaštiti okoliša, tako da bi, moguće, došle na red i klimatske promjene o kojima nam ovisi budućnost. Kako od svega toga nema ništa, može se zaključiti da su programi i javni istupi predsjedničkih kandidata unekoliko anakroni jer su nepotpuni i ne koincidiraju s duhom epohe nego i dalje,  na žalost, ponajviše s mitopoetikom iz dinaridskih gudura.

'Stereotipiziranje' kandidata cilj kojeg je razvijanje poveznica između njih i određenog dijela birača, radi naklonosti potonjih, nije u identifikaciju stereotipa uključilo i teme iz zelenog diskursa pa čak ni one koje je globalna zajednica prepoznala kao determinirajuće za kvalitetu našeg života i budućnost planeta.

Ukupno gledajući, takva predizborna kampanja okljaštrena od relevantnih tema i zabavljena popularnim marginalijama nema, jednostavno kazano, pravu društvenu vrijednost. Valja toga biti svjestan kada uskoro iziđemo na birališta.