Nakon prvog kruga petih predsjedničkih izbora u Hrvatskoj bjelodano je ono što se moglo dosad naslutiti. Da će ulaskom Ive Josipovića, kandidata SDP-a te donedavnog stranačkog kolege njegovog protukandidata Milana Bandića, predsjednički izbori biti ne samo teren borbe i nadmetanja dviju najjačih stranaka – HDZ-a i SDP-a – već i unutarstranačkih frakcijskih borbi u obje stranke.

Ujedno će oni biti lakmus papir koji će pokazati u kojoj se mjeri stranke sa sadašnjom konfiguracijom mogu i dalje održati i koji se procesi moraju pokrenuti/okončati kako bi identitetne granice sadašnjih i (mogućih) novih političkih opcija biračima bile što jasnije i što manje dvosmislene.  Jer, ako ne već formalno, putem stranačkih kandidata za funkciju predsjednika, borba između dviju stranaka vodit će se onda bar velikim dijelom putem sklonosti biračkog tijela.

Na prvi pogled jednostavna, ova tvrdnja daleko je kompleksnija nego što se čini;  rezultati ovih izbora mogu biti indikator nove konsolidacije snaga u političkom prostoru, a mogu i pokazati u kojoj je mjeri došlo do eventualnog preslagivanja i prelijevanja biračkog tijela unutar postojećeg političkog spektra, i to prvenstveno na štetu dviju najjačih političkih stranaka, a u korist ne-stranačke, populističke opcije koja se i po retorici i po habitusu već manifestirala na ovogodišnjim lokalnim izborima, iako tada, bar u zagrebačkom slučaju, još uvijek  obučena u stranačko ruho.  A ono je sada, bar kad se radi o jednom od kandidata, skinuto.

Erozija povjerenja u stranke, stranke u dubokoj krizi

S obzirom na slabe ovlasti predsjedničke funkcije za koju se kandidati natječu, fascinantno je, ako ne i čudnovato, koliko se buke u ovoj kampanji podiglo oko naizgled beznačajnog uloga. Jedan od razloga je zasigurno nasljeđe devedesetih koje je, valjda na nivou refleksa, ostalo zabilježeno u kolektivnom pamćenju i koje upozorava na rezidue autoritarnosti vezane uz predsjedničku funkciju. 

Očekivanja od predsjedničke funkcije koja se u artikuliraju u javnom prostoru daleko su više – i po vrsti i po dosegu - povezana sa razdobljem Tuđmanovog režima nego što to odgovara funkciji sa ovlastima koje predsjednik po Ustavu danas ima. Danas, sa slabim ovlastima i ograničenim manevarskim prostorom, predsjednik je u mogućnosti pokretati neke inicijative, davati prijedloge ili korigirati (ali nikako mijenjati) odluke Vlade, kao i su-oblikovati vanjsku, sigurnosnu i obrambenu politiku.

Drugi razlog tome svakako može biti simbolična vrijednost ovih rezultata koji, barem na nivou poruka koje predsjednik sa svoje dekorativne funkcije može odašiljati javnosti (ako ne već stvarne operativne moći), određuju daljnji politički razvoj i odnose u zemlji. Direktna podrška glasača predstavniku političke opcije svakako služi kao dobar kompas strankama i na vlasti i u opoziciji. 

U tom smislu, ovi izbori gotovo da postaju referendumsko pitanje; izbor predsjednika vrlo je usko povezan sa predodžbom Hrvatske u kakvoj u budućnosti želimo živjeti, unatoč tome što predsjednička funkcija tu ne može odigrati najbitniju ulogu.

Međutim, unatoč indikativno niskom odazivu birača u prvom krugu izbora (44%) koji su, (pored općeg nepovjerenja prema strankama) možda i ocijenili relativnu nevažnost ovih izbora s obzirom na reprezentativnu funkciju budućeg Predsjednika, rezultati govore ne samo o krizi reprezentativnosti u društvu (i demokratskom deficitu), već i o dubokim pukotinama u samim strankama koje su daleko veće od pukih frakcijskih razlika. 

U tom smislu, kandidatura obaju kandidata, a pogotovo Milana Bandića, pred velike nevolje dovodi prve dvije najjače političke stranke u Hrvatskoj.  A akumulacija osobnog političkog utjecaja i sama mogućnost da ju se na ovaj način dopusti usko je i neraskidivo povezana sa korupcijsko klijentelističkim modelom vladanja i upravljanja u državi (a pogotovo u Zagrebu!) koji se dosad nije susreo sa odlučnijim i radikalnim mjerama.

I SDP i Hrvatska tako sada plaćaju daleko veću cijenu od one koju se moglo platiti na samom početku, kada se vjerovalo da se stvari neće oteti kontroli i da korupcijska hobotnica o kojoj se u medijima rado govori neće toliko narasti. Iako je izbor kandidata koji nudi proeuropsku i pravednu budućnost, i koji oblikuje društvo u progresivnom smjeru neupitan, ne smijemo zaboraviti da oba kandidata dolaze iz istog stranačkog okvira koji je (iz opravdanih ili neopravdanih razloga) dopuštao i tolerirao netransparentne prakse i pogodbe jednog od svojih vodećih ljudi. Istog onog protiv kojeg se na koncu bori.

Kao bivši SDP-ovac, i jedan stranačkih veterana, Bandić u svakom slučaju sada dovodi pod upitnik vlast SDP-a u Zagrebu kao glavnom gradu koju je osvojio u svibanjskim izborima ove godine (2009). Pored toga, zasigurno oduzima stranci i određeni broj birača koji su joj se priklonili tek radi simpatija prema Bandiću, naročito u perifernim krajevima Zagreba ili ruralnim područjima Hrvatske. Treće, u određenoj iako manjoj mjeri, Bandić može povući i određeni broj svojih pristaša i tako dodatno, iako ne nužno (!), oslabiti SDP.

Sa druge strane, nije novost da Bandić duboko zahvaća u glasačko tijelo HDZ-a koje u drugom krugu sada ostaje bez svog kandidata. Iako sa vrha HDZ-a trenutno ne dolaze glasovi podrške usmjereni prema Bandiću, čak suprotno, glasačko tijelo same stranke vrijednosno je i po habitusu daleko bliže Bandiću, nego ''pravednom'', proeuropskom kandidatu Ivi Josipoviću.

U tom smislu, pojava sada 'nestranačkog', nezavisnog kandidata, Milana Bandića u drugom krugu predsjedničkih izbora, ne samo da je značajna, već i bitno uzdrmava trenutne sklonosti elektorata dviju najjačih parlamentarnih stranaka.
 
''Čovjek od stranke'' protiv stranaka

Zabrinjava također činjenica da osoba koja je pod okriljem svoje stranke plela i gradila svoju političku moć sada u kampanji napada samu partitokraciju morala bi zazvoniti kao alarm kod birača. Dakako, teško da će se to dogoditi kod onih koji korupciju i mešetarenje izjednačavaju sa sposobnošću i uspjehom. Pored toga, gotovo desetljeće direktnog ili indirektnog upravljanja Zagrebom, praćeno je nizom korupcijskih afera i okarakterizirano kao mutno, netransparentno i klijentelističko ponašanje.

Na koji način i sa kojim argumentima isti kandidat sada može reći da će sa predsjedničke funkcije biti korektivni instrument i zalagati se, čak i ući u borbu protiv korupcije? U tom smislu, Bandić otvoreno podcjenjuje javnost, bez imalo zadrške izražava podsmjeh dosezima demokracije i vrlo jasno ukazuje na kolektivnu demenciju koja mu je uopće i omogućila ulazak u drugi krug izbora.

Sam diskurs kampanje u drugom krugu nepotrebno je i suvišno od samog otpočetka opterećen političkim kičem. Polarizacija je, naravno, sasvim logična u visoko personaliziranom dvoboju ovog tipa no potpuno suvišno ulazi u iracionalnu sferu poprimajući eshatološku dimenziju borbe 'svjetla i tame' koja neodoljivo podsjeća na retoriku G.W.Busha.

Nije naime sporno da su hrvatska javnost, a samim tim i birači, bar na simboličnom nivou, gotovo pred referendumskim izborom; jedan kandidata predstavlja modernu, urbanu, progresivnu i pro-europsku Hrvatsku; drugi ono što se bar u Hrvatskoj sa prijezirom označava balkanskim; nazadno, tradicionalno i sirovo.

 Ako bi na tren povjerovali da se ne radi o spinu, pomislili bi da Bandić paralelno sa predsjedničkom kampanjom već sada pokriva teren svog mogućeg neuspjeha stvarajući okvir nove socijaldemokratske stranke. A ako tome pridodamo mogućnost otvaranja novog stranačkog okvira oko tada već bivšeg predsjednika Stjepana Mesića u prvoj polovici 2010. godine, stranačka scena odjednom postaje daleko raznolikija.

Uvjetno rečeno, nova šansa za stranački pluralizam i prilika za novi val demokratskih procesa.
 I na koncu, no ništa manje važno, indikativan je i novi moment koji je isplivao sa početkom kampanje za drugi krug. Dogodila se dislokacija suverenosti ili autonomnosti (a time i odgovornosti) obaju predsjedničkih kandidata; a okidač je prvi potegnuo Bandić.

Na taj način pitanje političke odgovornosti prebačeno je konspiracijskom manirom negdje u sjenovitu pozadinu, kod 'stvarnih šefova'.  Naime, pitanje kandidata 'na daljinski' koji su svedeni na funkcije pijuna, bilo donedavnog premijera Sanadera (Bandić), bilo šefa socijaldemokrata Milanovića (Josipović) uvelo je kriomice u diskurs novo pitanje.

Gdje su stvarne poluge moći i među-utjecaja; jesu li predsjednički izbori tek uvod u jedan od novih scenarija koji ima jednu lošu osobinu, da ne kažemo opasnost – povratak autoritarizmu?  No osnovna enigma ipak je i dalje vezana za financiranje predsjedničkih kampanja – koji kapital, sa kojim interesima i agendom stoji u pozadini kandidata. Razlike su tu ipak više nego očite - u prilog Ive Josipovića.

Referendumski karakter izbora – EU ili Balkan?


 Prema mišljenju sve većeg dijela javnosti Bandićeva se pobjeda ne smije dopustiti, ona je na razini elementarne nepogode. Ona bi u svakom slučaju za Hrvatsku kao zemlju na pragu EU samo potvrdila zastoj demokratskih reformi  i potvrdila opasnost populizma za demokratske procese koji su, bar kad se radi o društvenoj transformaciji, u zemlji još uvijek na nivou glazure.

Njegova bi se moguća pobjeda promatrala kao trijumf populizma nakon kojeg bi se skoro pa dosadna Hrvatska koja gotovo da je postala članica EU strovalila natrag u kaos i nestabilnost Balkana u kojem i korupcija i nepravda poprimaju legitimni institucionalizirani oblik. U tom smislu, ovi su izbori zaista prekretnica; kako za daljnji razvoj političkih stranaka, za daljnji razvoj demokracije, ali možda i presudni za smjer kojim Hrvatska namjerava i može krenuti.

U javnosti već kruži vic da bi Bandićevom pobjedom jedinu izravnu korist mogao imati Grad Zagreb i njegovi građani koji bi dobili priliku za 'novi početak'. Ostaje za nadati se da će ovaj puta profesor pravnog fakulteta imati više sreće u izbornoj utrci sa Bandićem.¹