Već je poprilično odmakla predsjednička kampanja, kada su mediji počeli upozoravati predsjedničke kandidate i kandidatkinje da se ipak prisjete koje su to ustavne ovlasti na raspolaganju budućem predsjedniku ili predsjednici, te da se malo uže fokusiraju na ono što će uistinu moći raditi, a ne na ono što građani žele od njih čuti.

Značajniji preokret nije se dogodio. Očito je da su PR strategije već odavno bile postavljene i da nitko nije želio previše riskirati odmicati se od tema o kojima valjda birači i biračice žele slušati: pobijediti korupciju, oporaviti gospodarstvo, smanjiti siromaštvo i o ulasku RH u EU. Naravno sve to uz neizbježan set međusobnih provokacija.

Ali o čemu bi kandidati/kinje mogli uopće pričati ako bi se držali usko svoje nadležnosti? Teme vodilje tada bi bile vanjske i sigurnosne politike, a valjda idealan predsjednik/ica bi bila ona osoba u koju bi povjerovali da nas neće dovoditi u međunarodnu izolaciju te da će se znati nositi sa sigurnosnim sustavom RH (misleći pri tome prvenstveno na MORH i tajne službe).

Ali međunarodni odnosi i sigurnosne politike tradicionalno su marginalizirane teme u domaćoj javnosti. Sjetimo se samo angažmana RH u Vijeću sigurnosti i slabog interesa javnosti za sve što se je tamo dešavalo zadnje dvije godine. Ili rasprave o prisutnosti vojnika Hrvatske vojske u Afganistanu koja se svodi na hoćemo ili nećemo (ma u stvari moramo), koliko njih i koliko to košta.

Sadržajnijih rasprava (zašto su uopće naši vojnici u Afganistanu) o tome i nema. Ostavlja se dojam kao da svi skupa nismo svjesni do koje mjere je RH već uplovila u globalizacijske vode u kojima više pluta nego li pliva. Tako i predsjednički kandidati/kinje ne tematiziraju previše Afganistan, o Ujedinjenim narodima gotovo da ništa nismo niti čuli, a Europska unija samo je pitanje tko će nas u nju uvesti. U programima predsjedničkih kandidata/kinja stoje samo načelni smjerovi politika, ali operativnih planova kako dostići ta načela – nema.

I ova predsjednička kampanja neizmjerno govori koliko smo primarno još uvijek fokusirani na sami sebe. Problemi na kojima se spotićemo kao „društvo u tranziciji“ i dalje zasjenjuju međunarodne odnose, a sigurnosne politike nas se očito previše i ne tiču.

Kako i bi kada velika većina građana ima i dalje veliko povjerenje u vojsku (oko 58 % prema rezultatima istraživanja UNDP-a, svibanj 2009), a broj e-mail prijava zainteresiranih građana za rad u sigurnosno-obavještajnim agencijama koji se stigle na adresu SOA-e u samo nekoliko tjedana nakon lansiranja službene stranice agecije mjerio se je u tisućama!

Dakle, u sigurnosni sektor vjerujemo i željeli bi u njemu raditi! Problema nema. Iz te perspektive izgleda da je naivno vjerovati kako našoj post-ratnoj stvarnosti treba redefiniranje sigurnosti i važan zaokret u sigurnosnmim politikama prema ljudskoj sigurnosti. Rijetki kandidati/kinje percipirali su korupciju kao sigurnosno pitanje i povezali svoju „potencijalnu moć“ nad sigurnosnim službama u usmjeravanje službi u borbu protiv korupcije.

Po meni, u samoj kampanji nije dovoljno iskorišten i negativan sigurnosni primjer iz novije povijesti kada je Slovenija blokirala slovenske pregovore. Upravo taj događaj upozorio je da i sam Ured predsjednika, nadležan za vanjsku politiku i sigurnosno obavještajne službe je zakazao.

Pitanje koje sam postavio jednom prilikom sadašnjoj/em predsjedničkoj/om kandidatkinji/u glasilo je da li je itko u RH mogao predvidjeti da će Slovenija blokirati pregovore? Odgovor je bio kratak: ne! S druge strane, politički analitičari će skoro jednoglasno zaključiti kako slovenska blokada ima itekakve logike, ne nužno samo zbog želje Slovenije da ima pristup otvorenom moru, već dugoročnije zbog promijene položaja Slovenije nakon ulaska RH u EU.

Prevencija blokade je u stvari bila provrazredan izazov za  našu vanjsku politiku ali i za sigurnosne službe, gdje ne mislim da se je trebalo prisluškivati susjede i koristiti tajne mjere prikupljanja podataka, već prvenstveno da se je pametnom analitikom kroz praćenje javno dostupih informacija (novine, izjave, i sl.) moglo doći do razvoja scenarija koji predviđa i blokadu. Budući da se to nije desilo, potrebno je upitati se o diplomatsko-obavještajnim analitičkim kapacitetima nadležnih institucija, gdje Ured predsjednika RH igra važnu ulogu. Začuđuje mi se da niti jedan kandidat/kinja nisu upozorili na taj problem.

O vanjskoj politici razgovori se izgleda iscrpljuju sa ulaskom RH u EU. Iako smo sada već dosta blizu samog ulaska u EU iz predsjedničke kampanje nije bilo najvidljivije što ćemo i kako raditi u EU. Ponovno, rijetki kandidati/kinje već sada su upozoravali o važnoj ulozi predsjednika/ce i kada uđemo u EU, pogotovo iz perspektive kreiranja međunarodnih odnosa.

Upravo zato je bilo za očekivati da kanidati/kinje možde ne kreću samo na turneju po Bosni i Hercegovini i u posjet „iseljenoj Hrvatskoj“, već da obiđu i europske institucije, a i posjet Ujedinjenim narodima ne bi bio na odmet. Čak i oni kandidati koji su skeptični prema međunarodnim institucijama i skloni teorijama zavjere mogli su također otići do navedenih institucija i u njima (ili pred njima) jasno izreći njihovu kritiku. Ovako i dalje ostaje dojam kreiranja teorija zavjera ispred vlastitog televizora. Bilo je nešto riječi i o „gospodarskoj diplomaciji“, ali opet bez čvrstih dokaza i operativnih planova prema kojim i kakvim tržištima se želimo otvarati.

Vanjska politika zapela je tradicionalno i na Bosni i Hercegovini, gdje smo ponovno mogli raspoznati dva modela: pomagati ćemo Hrvatima u BiH ili pomagati ćemo BiH. Ovaj drugi scenario posebno je važan u kontekstu pristupa EU, ali nažalost  ponovno rijetki/e su primjetili/e kako regionalno RH ima šansu biti liderica u pristupu ostalih zemalja EU. Samo je jedna kandidatkinja predlagala zajedničke projekte sa BiH koje bi trebali aplicirati na predpristupne fondove Europske unije, ali ta ideja nekako nije bila jasno izrečena i za Srbiju.

Ono u što možemo sigurni je da bi brojni kandidati/kinje sazivali sjednice Vlade po raznim temama. Polemizirali bi, otvarali probleme, upozoravali, ali dalje od toga ne bi mogli previše ni napraviti jer im ovlasti to ne dopuštaju. O sigurnosnim reformama se ne razmišlja, niti na čisto operativnoj razini (možda uvesti bolji civilni nadzor nad vojskom i sigurnosno-obavještajnim službama?) niti na konceptualnoj razini (razmatrati ljudsku sigurnost kao alternativu nacionalnoj?). 

Čak kada se i spominjala činjenica je je RH ušla u NATO, ponovno se govorilo samo o „sinhronizaciji sa NATO standardima“ (nismo li to već trebali odraditi prije ulaska??), a nitko nije izišao s nekim od prijedloga reforme NATO-a, i nametanja RH kao mogućeg aktera promijene NATO-a o kojoj NATO sve više priča.

Koliko ćemo se osjećati manje ili više sigurnima s novim predsjednikom ili predsjednicom teško je predvidjeti. Ali prevelikog odmaka od zacrtanih trendova u sigurnosnim politikama vjerovatno nećemo vidjeti.