Srđan Dvornik
Što zapravo čini Hrvatsku političkim tijelom? Kada bi se, za početak, pokušalo otčitati razmjere tog tijela iz golih brojki koje opisuju posljednje općenacionalno političko prebrojavanje – predsjedničke izbore – otvorilo bi se više pitanja no što bi se našlo odgovora.
Već na razini osnovnog skupa, notorna brojka od 4.495.528 registriranih biračica i birača, veća od ukupnog broja stanovnika Hrvatska – o punoljetnima s pravom glasa da ne govorimo – upozorit će kakva naivnog vanjskog promatrača da ima posla s neobično kompleksnom pojavom. Sazna li da se na popisima za tzv. dijasporu (zapravo sve birače i biračice bez stalnog prebivališta u Hrvatskoj) vodi 406.208 imena, pokazat će se da bi u Hrvatskoj trebalo biti 4.089.320 biračica i birača.
Kako istodobno, po procjeni Državnog zavoda za statistiku, za posljednju proračunatu godinu (2007.) u Hrvatskoj živi 3.589.613 punoljetnih stanovnika, imamo misterioznu brojku od 499.707 biračica i birača koji nisu ni u zemlji niti u inozemstvu – ili su možda baš i tu i tamo.
Postoji, dakako, prozaično objašnjenje da popis stanovništva (na osnovi kojega se, praćenjem rođenih i umrlih, prave i proračuni kretanja stanovništva između dvaju popisa) ne obuhvaća one koji formalno prebivalište imaju u Hrvatskoj, ali u njoj ne borave, dok popis birača obuhvaća i njih. Ali i s tom dodatnom spoznajom naivan će vanjski promatrač morati notirati kako u Hrvatskoj baš i nemaju sigurnog načina da provjere je li popis birača zaista lista na kojoj se nalaze svi koji bi trebali, i nitko tko ne bi.
Dva svijeta
Pogleda li se kako to labavo omeđeno 'tijelo' politički diše, posljednji izbori nude rječit pokazatelj. U njegovom 'unutarnjem' dijelu, samoj Hrvatskoj, pobjednik izbora dobio je 1.330.339 tj. 63,07% glasova, a njegov protivnik 778.915 odnosno 36,93%. U njegovom vanjskom dijelu, inozemstvu ili 'dijaspori', odnosi su više nego obrnuti: novoizabrani predsjednik osvojio je tek 7,98% (9.046) glasova, a ukupno poraženi na tom je 'terenu' premoćno pobijedio s 92,02% (104.307) glasova.
Malo bi bilo reći da je riječ o dvama svjetovima ako onaj tko u zemlji ne uspijeva osvojiti niti dvije petine u Hrvatskoj van sebe glatko osvaja više od devet desetina.
Šalu na stranu, riječ je o duboku rascjepu i o ozbiljnu problemu. O njemu se, nažalost, intenzivnije javno govori tek u povodu izbora, i najčešće na razini mogućih izbornih prevara s neusklađenim biračkim popisima, mogućnošću dvostrukog glasanja, pa čak i 'glasanja' onih koji više nisu na životu, ali jesu na popisu.
Takve će se stvari, nadajmo se, postupno – ali ne predugo – popravljati konzistentnijom regulativom o prebivalištu (koja se upravo priprema), povezivanjem tih podataka s popisima birača, a možda i sistematičnijim ažuriranjem ovih potonjih u skladu s podacima o rođenima i umrlima. Međutim, ta tehnička ili formalna strana priče nimalo ne dira onu bitnu, političku, pa se zbog toga niti tehničku neće moći provesti do kraja korektno.
Politički, pitanje je u biti isto ono kojim smo otpočeli: što stanovnice i stanovnike Hrvatske s jedne, i pripadnike i pripadnice 'dijaspore' s druge strane, čini jednim političkim tijelom? Trivijalan bi odgovor bio to da pripadaju istoj političkoj zajednici. Ali nju uglavnom određuju teritorij, čitav onaj kompleks ekonomskih, socijalnih, komunikacijskih, političkih i inih odnosa koji tvori jedno društvo, te povrh toga zajednička politička organizacija u obliku države, iliti banalna činjenica da žive pod istom vlašću i pod istim zakonima.
Što onda istom političkom tijelu pribraja još desetak posto onih koji, kako se to pomalo poetično kaže, "ne dijele sudbinu" zemlje o kojoj se radi, a ipak imaju pravo birati njene predsjednike i zakonodavce?
Pravno, stvar je i opet trivijalna, a zove se članak 16 Zakona o hrvatskom državljanstvu (donesenoga 1991.), koji pravo na državljanstvo daje svakom "pripadniku hrvatskog naroda koji nema prebivalište u Republici Hrvatskoj" koji udovoljava samo dvama od pet uvjeta za naturalizaciju: "da poznaje hrvatski jezik i latinično pismo" te "da se iz njegova ponašanja može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj i da prihvaća hrvatsku kulturu". Uz to treba samo da "dade pisanu izjavu da se smatra hrvatskim državljaninom".
Susjedna država kao prošireno biralište?
Da stvar bude bolja, novelom iz 1992. uklonjen je čak i uvjet poznavanja hrvatskog jezika i latiničnog pisma, čime smo dobili ogoljeno etniziranje državljanskog prava, budući da je evidentno kako pripadanje "hrvatskom narodu" može imati samo etničko značenje.
Takvo pravo nije izvedeno ni iz kakve logike građanskih i političkih prava, nago s jedne strane iz nacionalističke ideologije (koja se nipošto ne može reducirati samo na ideologiju vladajuće partije), po kojoj krv i porijeklo određuju sve drugo, a s druge iz posve svjetovne političke kalkulacije po kojoj će konzumenti takvog prava pretežno glasati za šampione ideologije po kojoj su ga dobili.
Ostatak je, reklo bi se, povijest: stjecanjem državljanstva po etno-ključu, te pravom glasa koje uz državljanstvo nužno (i neosporno) ide, dobili smo ovaj duboki raskorak između pripadanja državi kao političkoj zajednici i formalnog, znatno šireg tijela s pravom glasa. I sad smo tu gdje jesmo.
Ustavna odredba, pisana još po normalnoj logici po kojoj se dio birača može povremeno i privremeno naći u inozemstvu u trenutku glasanja (pa se u 45. članku kaže da "ostvarivanje biračkog prava Republika Hrvatska osigurava i svojim državljanima koji se u doba izbora zateknu izvan njezinih granica" – istaknuo S.D.), karikirana je do pretvaranja dijelova susjedne Bosne i Hercegovine u prošireno hrvatsko biralište, a za parlamentarne je izbore stvorena i apsurdna posebna izborna jedinica.
No, štono riječ, dijete se rodilo – treba ga ljuljati, pa se i kandidati i kandidatkinje koje ne odobravaju tu etno-ekstenziju pred svake izbore nađu u dilemi – da li uhvatiti koji glas više ili principijelno odbiti taj dio utrke i postupati dosljedno stavu da 'dijaspora' (ne računajući one koji zaista privremeno borave ili se zateknu u inozemstvu) ne tvori legitiman dio hrvatskog političkog tijela?
Ako je suditi po rezultatima – što inače nije neka suštinska provjera principijelnosti – držanje načela se u velikoj mjeri podudara s pragmatičnim (ne)uspjehom. Pogledajmo sredinu koja predstavlja najjači, a ujedno i daleko najbrojniji primjer lažne dijaspore, s etnički hrvatskim dijelom populacije koji se nikada nije bio iselio iz Hrvatske, a po etničkoj je 'logici' učinjen dijelom hrvatskog političkog tijela.
Troje kandidata posljednjih predsjedničkih izbora koji su najudaljeniji od nacionalističkih pozicija – Kajin, Pusić i Josipović – osvojili su 0,14, 0,73 odnosno 3,92%. Ništa nije vrijedilo to što je Josipović posjetio različite dijelove susjedne zemlje i davao svoje tipične odmjerene i balansirane izjave. Nije pomoglo niti to što je Vesna Pusić dobila nekoliko priznanja jer se odvažila iznijeti nešto diferenciraniji sud o unutrašnjem ustrojstvu BiH i nadišla pojednostavnjene pozicije jedinstvenosti s jedne, a trećeg (dakako, hrvatskog) entiteta s druge strane.
Pripadnost naciji kao kriterij izbora
Ne, jer glasanje u tom dijelu 'dijaspore' uopće nema karakter pluralističkog biranja među opcijama, nego općenarodne mobilizacije. Ako je u prvom krugu još i bilo spomena vrijedne distribucije glasova, premda je Milan Bandić već tada bio blizu 60% (točnije, 57,19), drugi je krug, sa znatno više od 90% glasova u njegovu korist, i to uz dvostruko viši odaziv birača, bez dvojbe potvrdio da se radilo o kolektivističkom, a ne pluralističkom izjašnjavanju.
(Da ne bude zabune oko eventualne karizme Milana Bandića, ni Jadranka Kosor se nema što sramiti svojeg rezultata u drugom krugu predsjedničkih izbora prije pet godina, kada je protiv Stipe Mesića u inozemstvu osvojila 82,56% glasova.) Nije rascjep naprosto u tome što u 'dijaspori' glasaju toliko drukčije nego u Hrvatskoj. Mogući su, premda rijetki, ovako ekstremni nerazmjeri u političkom opredjeljivanju i unutar jedne zemlje.
Bit je u tome da se unutar zemlje (računajući i one zaista privremeno izočne) pri glasanju barem malo razmišlja o tome što kandidat ili lista znači za život u toj sredini, a među pripadnicima "konstitutivnog naroda" druge države (ma što to značilo) nastoji se prije svega potvrditi pripadnost 'matičnoj' naciji.
